Analiza: Evo kako Evropa može da se odbrani

Walshe piše za Foreign Policy da je francuski predsjednik Emmanuel Macron očigledno razumio hitnost situacije s kojom se suočavaju evropski lideri. Odmah nakon žestokog napada potpredsjednika SAD-a J.D. Vancea na Evropu u subotu na Minhenskoj sigurnosnoj konferenciji, istom mjestu gdje je ruski predsjednik Vladimir Putin 2007. godine napao zapadni sigurnosni poredak, Macron je sazvao hitni samit ključnih evropskih lidera u Parizu s ciljem koordinacije evropskog odgovora.
Macron je bio djelimično u pravu: shvatio je da je ovo trenutak kada lideri trebaju donositi odluke, a ne graditi institucije. Iako su predsjednica Evropske komisije Ursula von der Leyen i predsjednik Evropskog vijeća António Costa bili prisutni (kao i generalni sekretar NATO-a Mark Rutte), ovo nije bio institucionalni sastanak Evropske unije koji bi bio ograničen vetom iz Mađarske i Slovačke.

Ujedinjeno Kraljevstvo je također bilo prisutno, kao i Poljska, Španija i Nizozemska, plus takozvana nordijsko-baltička osmorka (NB8: Skandinavija plus Finska i baltičke države) – države sa kopnenim i morskim granicama s Rusijom koje jasno vide prijetnju iz Kremlja.

Međutim, kako piše Walshe, sam samit je djelovao “polovično” - "Britanija je predložila slanje mirovnih snaga kako bi se osigurao imaginarni sporazum koji bi administracija Donalda Trumpa i Rusija mogli skovati u Saudijskoj Arabiji bez evropskog – ili čak ukrajinskog – učešća".

On upoređuje Trumpovu inicijativu sa Jaltskim sporazumom iz 1945. godine, kroz koji su tadašnji predsjednik SAD-a Franklin D. Roosevelt i sovjetski lider Josif Staljin pristali da Istočnu Evropu prepuste sovjetskoj sferi uticaja.

Italijanska premijerka Giorgia Meloni oklijevala je prije nego što se pojavila: njen vlastiti balans između toga da bude dobar evropski protivnik Rusije, dok istovremeno ostane u dobrim odnosima s Bijelom kućom, postaje sve nesigurniji. Opterećeni njemački kancelar Olaf Scholz odbio je razmatrati i slanje trupa u Ukrajinu i dodatna finansijska izdvajanja. Poljska je također odbila poslati trupe, s obzirom da je zapadna Ukrajina historijski osjetljiva tema za Varšavu.

"Svaka zemlja imala je svoje razloge da ne preuzme vodstvo sama, pa se sastanak završio kolektivnom neaktivnošću. Dobronamjerne Sjedinjene Države obično bi preuzele inicijativu i natjerale Evropljane da postignu napredak; sada su Evropljani ostali prepušteni sami sebi", piše on.

"Nemaju izbora"

Walshe navodi da Vanceov govor i Trumpov nepromišljeni plan da se odrekne američkog uticaja u Evropi kroz novi "Jaltski sporazum" u Rijadu predstavljaju "temeljni napad na evropske interese i sigurnost".

On smatra da Evropa, ako skupi volju, više je nego sposobna da odgovori. Štaviše, može odgovoriti bez direktne eskalacije protiv Sjedinjenih Država.

"Trumpova administracija nije sinonim za Sjedinjene Države. Evropa bi trebala sarađivati s Trumpovim protivnicima i održavati odnose s razumnim članovima Republikanske stranke SAD-a, poput državnog sekretara Marca Rubia, i republikancima u Kongresu, gdje stranka ima vrlo tanku većinu", smatra on.

Ocjenjuje da je sama Bijela kuća zauzela "izuzetno ucjenjivački stav".

"Takozvani mirovni pregovori s Rusijom, koji su uslijedili nakon Trumpovog zahtjeva za 50 posto ukrajinskog mineralnog bogatstva, su takva inicijativa. Ukrajina neće prestati da se bori, jer je alternativa istrebljenje i deportacija od strane Putinovog režima. Još gore, ako Rusija osvoji Ukrajinu, iskoristiće njene resurse za obnovu svoje ratne mašinerije i regrutovati njene ljude za dalja osvajanja, kao što je to činila u sovjetskoj eri. Poljska i NB8 nemaju izbora osim da ostanu uz Ukrajinu, čak i dok Rusija prijeti općim evropskim ratom", piše on.

Britanski ministar odbrane John Healey u utorak je izjavio da vjerodostojno odvraćanje Rusije zahtijeva sigurnosne garancije "uz podršku SAD-a", ali da je ova američka administracija previše nepouzdana da bi ih pružila, pa se evropske sile moraju osloniti na vlastite napore.

Ovo je deset koraka koje Walshe predlaže evropskim liderima:

1. Evropa bi trebala uključiti ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog u samite poput onog u Parizu. Predstavljanje ima značaj u međunarodnim odnosima. Trebali bi sazvati još jedan samit 24. februara, kada su planirali putovati u Kijev povodom treće godišnjice rata, kako bi pokazali da Zelenski predvodi jednu od glavnih evropskih nacija, da ima pravo biti za glavnim stolom i da neće biti napušten.

2. Evropske vlade bi trebale odmah zaplijeniti 150 milijardi dolara ruskih sredstava zamrznutih u evropskim bankama. Prema međunarodnom pravu, taj novac pripada Ukrajini kao kompenzacija za ratnu štetu koju je Rusija nanijela, a Ukrajina ga može iskoristiti u odbrambenoj industriji Kijeva i Evrope.

3. Sve veće zemlje EU trebale bi odmah povećati izdvajanja za odbranu na ekvivalent od 3% svog BDP-a, ako to već nisu učinile, te planirati povećanje na 5% u naredne tri godine. Kako bi se to olakšalo, trebale bi osnovati međuvladinu banku za naoružavanje—ideju koju su nedavno predložili britanski general Nicholas Carter, novinar Ed Lucas i Guy de Selliers, a koju je podržao i poljski ministar vanjskih poslova Radoslaw Sikorski.

4. Evropske zemlje trebale bi povećati proizvodnju nuklearnog oružja. Francuska i Britanija imaju oružje i tehnologiju, ali ne mogu same priuštiti proširenje arsenala, pa bi druge velike zemlje trebale finansijski doprinijeti. Dio tog napora trebao bi biti usmjeren na podstrateška oružja, koja Francuska posjeduje u obliku krstarećih raketa lansiranih iz zraka. Rusija bi mogla pokušati podijeliti Zapadnu Evropu i Istočnu Evropu po ovom pitanju—kao što je tokom Hladnog rata pokušavala podijeliti Evropu i SAD—pa je potrebno pronaći način da NB8 i Poljska budu uključene u odvraćanje.

5. Švedska bi trebala poslati Ukrajini svih svojih otprilike 100 borbenih aviona Gripen, čiji su zahtjevi za održavanje niski u poređenju s F-16, a njihova sposobnost borbe bez vazdušne nadmoći čini ih idealnim za Ukrajinu. Također bi trebala preusmjeriti narudžbu Gripena koju je Mađarska napravila kako bi popunila rupe u švedskoj sposobnosti, dok se ne proizvedu novi avioni. Mađarski predsjednik Viktor Orban mora prihvatiti da promjena strane nosi posljedice. U međuvremenu, Velika Britanija—možda uz pomoć Francuske, Španije i Italije—trebala bi rasporediti avione radi odbrane švedskog zračnog prostora.

6. Norveška bi trebala koristiti dodatne profite koje je njen naftni fond ostvario zbog viših cijena energije uzrokovanih ratom za finansiranje ratnog napora. Maksimiziranje trenutnog nivoa evropske proizvodnje 155 mm artiljerijskih granata bio bi dobar način za korištenje dijela tog novca. Prema anonimnim izvorima, dodatni kapaciteti za proizvodnju već postoje na nekoliko lokacija u nordijskim zemljama i Njemačkoj.

7. Velika Britanija bi trebala ponovo otvoriti veliku fabriku za proizvodnju artiljerijskih granata. Njena nesposobnost da to učini od 2022. godine, kada je rat počeo, predstavlja čistu nemarnost.

8. Koalicija voljnih zemalja trebala bi uvesti sekundarne sankcije kompanijama koje posluju s onima koji rade s Rusijom. Ovaj format bi omogućio Velikoj Britaniji i Japanu da se uključe u provedbu sankcija, dok bi se pritom ignorisale Mađarska i Slovačka.

9. Evropa bi trebala proširiti Organizaciju za zajedničku saradnju u naoružavanju (OCCAR), čiji su članovi već Velika Britanija i nekoliko zemalja EU. Ovo bi pomoglo centralizaciji nabavke strateških kapaciteta koji su preskupi za pojedinačne zemlje (kao što su protivzračna odbrana, strateška transportna oprema, komandne i kontrolne tehnologije itd.), ali su ključni za vođenje velikih modernih vojnih operacija.

10. I konačno, Evropa bi trebala započeti (ako već nije) planiranje kako bi evropske vojske mogle voditi rat protiv Rusije bez Sjedinjenih Američkih Država, koristeći diplomatski izgovor priprema za odbranu Evrope u slučaju da SAD budu preokupirane sukobom u Aziji. Ovo ima implikacije na vojnu doktrinu, korištenje zračne snage u odnosu na kopnene snage, te na komandne, kontrolne i logističke kapacitete, koji će morati biti razrađeni.

Walshe na kraju ističe da je brzina djelovanja ključna. Ističe da nema vremena za čekanje da pregovori o novoj njemačkoj koaliciji, koji trebaju početi nakon izbora 23. februara, rezultiraju novom vladom, što obično traje mjesecima. Predstavnici odlazeće privremene administracije i pobjednici izbora trebali bi se dogovoriti o njemačkom učešću u zajedničkim evropskim obavezama na izuzetnoj osnovi, piše on.

“Pitanje za Berlin i Pariz jeste hoće li pružiti konkretan finansijski i vojni doprinos svojim sjevernim i istočnim partnerima unutar Evropske unije. Ili će stajati po strani i dozvoliti da Ukrajina—koja je na putu ka pridruživanju EU—bude uništena, otvarajući put ojačanoj Rusiji da regrutuje ukrajinske ljude i resurse za rat protiv njih?”, navodi Walshe.

“Oklijevanje sada značilo bi neuspjeh glavnog vanjskopolitičkog cilja Njemačke od ujedinjenja 1991. godine—osiguravanje stabilnosti na njenoj istočnoj granici—i povećalo bi rizik od još jednog kontinentalnog evropskog rata”, dodaje na kraju.

╰┈➤ Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad, pridružite nam se i na WhatsApp kanalu klikom ovdje